Manastir Šišatovac na Fruškoj gori krije neobičnu priču o Nikoli Tesli, njegovom izlečenju od kolere i izvoru Svete Anastasije. Ali kakve veze sa ovim mestom imaju Vuk Karadžić, slepi guslar Filip Višnjić i Teslina porodica? Otkrijte istoriju jednog od najzanimljivijih fruškogorskih manastira, čiji zidovi i danas čuvaju tragove burne prošlosti.
Volela bih da postoji način da makar na trenutak zavirimo u Bristol iz njegovih najboljih dana, da vidimo kako su izgledala ta otmena beogradska okupljanja, o čemu se razgovaralo za hotelskim stolovima i kakve su se tajne poveravale iza zatvorenih vrata apartmana. Jer hoteli poput Bristola nikada nisu bili samo mesta za prenoćište. U njima se odvijao jedan poseban društveni život, a ono što danas nazivamo istorijom tada je bila sasvim obična svakodnevica. Pa hajde, da napravimo mali vremeplov.
Kako je to nekada izgledalo
Godina je 1912. Beograd još nema ni približno onoliko stanovnika koliko ih ima danas, ali ima velike planove. Savamala, nekadašnja trgovačka četvrt uz Savu, doživljava svoje zlatno doba. Nedaleko od rečnog pristaništa i železničke stanice, na mestu Paranosovog hana, u kojem su odsedali trgovci i putnici, izmedju 1910 I 1912. Godine završava se izgradnja hotela Bristol. Ovo je bio presedan begradskog hotelijerstva.

Projektovao ga je Nikola Nestorović, jedan od najznačajnijih srpskih arhitekata tog vremena, za za Osiguravajuće i kreditno društvo Beogradske zadruge. Njegova raskošna secesijska fasada bila je odraz ambicija jednog grada koji je želeo da liči na velike evropske prestonice.

Dok su se okolnim ulicama još kretale kočije i zaprege, Bristol je već dočekivao gospodu naviknutu na otmenost, dobru uslugu i udobnost. I baš tako je počela priča o jednom beogradskom gospodinu koji će u narednih stotinu godina upoznati i lice i naličje života.
Rokfeleri, umetnici i priče koje su ostale
Među brojnim uglednim gostima posebno mesto pripada Dejvidu Rokfeleru, koji je tokom posete Beogradu 1980. godine sa pratnjom zauzeo čitav hotelski sprat. O njegovom boravku ostale su priče koje su zaposleni godinama prepričavali, među njima i ona da je prilikom odlaska osoblju poklonio pozlaćene hemijske olovke.
Nemam autentičnu fotografiju kako su sobe tada izgledale ali danas izgledaju ovako. Topli tonovi, raskošne tkanine, meko svetlo i pažljivo odabrani komadi nameštaja daju sobama i apartmanima onu nenametljivu otmenost koja se ne postiže samo skupim stvarima, već dobrim ukusom i osećajem za meru.

Sve je uređeno tako da savremena udobnost ne potisne duh nekih prošlih vremena.
Što se Rokfelera tiče, verovatno bi javnost zanimalo i šta je jeo. Tu činjenicu pouzdano ne znamo ali prema sećanju jednog od nekadašnjih konobara, za slavnog bankara kuvao je Franc Pinter, koji je, kako se pričalo, nekada pripremao jela na dvoru Karađorđevića. Rokfeleru je navodno služena punjena guska sa arpadžikom i maslinama, dok je njegova pratnja uživala u sendvičima sa dalmatinskom pršutom i kajmakom. Ovi mali gastronomski detalji pružaju zanimljiv uvid u vreme kada je Beograd u svojim hotelima dočekivao međunarodnu poslovnu elitu, ali i čuvao ukuse domaće kuhinje. Volela bih da znam koliko je još sličnih priča ostalo među zidovima Bristola, a da ih nikada niko nije zapisao.

Bristol je imao i svoj muzički i književni život. Ovde su nastupali Predrag Cune Gojković, Silvana Armenulić, Lola Novaković i Boki Milošević, dok je Momo Kapor bio jedan od čestih gostiju. U njegovim salama slavila se Pesnička Nova godina, a ispred hotela snimane su i scene filma „Savamala“ iz 1982. godine. No, istoriju jednog hotela ne čine samo imena slavnih gostiju. Čine je i svi oni obični ljudi koji su u njemu proslavili nešto važno, nekoga upoznali ili zauvek zapamtili jedno veče.
Kada je Bristol izgubio sjaj
Kao što to obično biva u životu, ni ovom gospodinu nisu sve godine bile naklonjene. Nekada raskošni apartmani počeli su da propadaju. Čuveni Zlatni apartman, u kojem je boravio Dejvid Rokfeler, imao je problema sa vlagom, a deo hotela postao je privremeni dom porodicama vojnih lica izbeglih tokom ratova devedesetih.

Neki su u njemu proveli gotovo trideset godina, čekajući da dobiju svoj dom.Godine 2018. Bristol je zatvorio vrata gostima, ali iza njih su ostale porodice čija stambena pitanja nisu bila rešena. Usledili su protesti, isključenja struje i grejanja, poslednji stanari iselili su se u septembru 2019. godine.

Teško je zamisliti veći kontrast. Hotel koji je nekada dočekivao najbogatije ljude sveta postao je mesto na kojem su porodice godinama čekale ono najosnovnije – sigurnost sopstvenog doma.
Povratak starog gospodina
Posebno me raduje što je došlo vreme da se Bristol ponovo obuče u svoje najbolje odelo. Posle višegodišnje obnove, 2025. godine otvorio je vrata pod imenom The Bristol Belgrade. Zanimljivo je da je njegova restauracija trajala duže nego što je početkom prošlog veka trajala izgradnja. Na obnovi je radilo i 16 umetnika i restauratora, a nekadašnjoj secesijskoj fasadi vraćen je stari sjaj.

Sačuvani su originalni detalji, poput gvozdenih vrata, kružnog stepeništa sa starim pločicama i ćiriličnog natpisa „Hotel Bristol“ na krovu. Na samom ulazu pažnju privlači ručno oslikana tapeta, a u enterijeru se prepliću savremena elegancija i uspomene na neka druga vremena.

Ipak, dok sam obilazila hotel, sve vreme sam imala utisak da Bristol nije pokušao da postane nešto što nikada nije bio. Naprotiv, kao da je konačno ponovo postao ono što jeste. Podsetio me je na starog beogradskog šmekera koji je u životu prošao mnogo toga, ali nikada nije zaboravio dobre manire. Znate onu razliku između mladića koji piće eksira, želeći da što pre oseti njegovu jačinu, i gospodina koji ga pije polako, sa merom, uživajući u svakom gutljaju? E, takav je danas hotel The Bristol Belgrade. Ne žuri da vas impresionira. Dovoljno je da mu posvetite malo vremena.
The Bristol Belgrade – mesto koje treba doživeti
U njegovim tihim hodnicima, raskošnim tkaninama, pažljivo odabranim umetničkim delima i elegantnim sobama sve ima svoju meru. A svi znamo koliko je meru danas teško postići.

U pojedinim sobama naći ćete i knjigu Mome Kapora, kao mali omaž piscu koji je nekada bio deo hotelskog života.

Ono što me je posebno osvojilo nema mnogo veze sa luksuzom. U hotelu The Bristol vas dočekuju kao u dobroj domaćinskoj kući, uz domaću rakiju, slatko, vanilice i bombone čuvene beogradske bombondžinice Bosiljčić. U vremenu kada se gostoprimstvo često svodi na savršeno uvežban osmeh, takvi detalji imaju posebnu vrednost.

Kažu da mirisi imaju neobičnu moć da nas vrate u prošlost. Dovoljno je da osetimo neki davno poznat miris, pa da se pred nama pojave mesta i ljudi za koje smo mislili da smo ih zaboravili. A postoji li miris koji nas više podseća na stari Beograd od lipe u cvatu? Upravo taj miris deo je atmosfere Bristola, a u hotelu možete kupiti i parfem simboličnog naziva „April u Beogradu“.
Posebnu draž daje mu i The Library, biblioteka koja me je podsetila na salon neke otmene beogradske kuće.

Među policama sa knjigama, umetničkim slikama, raskošnim foteljama i kaminom lako je zamisliti razgovore koji su nekada trajali satima, uz kafu, čašu dobrog pića i poneku priču koju nije trebalo iznositi iz salona.
Tu je i zastakljena bašta, puna svetlosti i zelenila, koja izgleda kao da je neko usred užurbane Savamale sačuvao mali komad nekog mirnijeg sveta.

Hotel ima i spa centar u kojem se posebna pažnja posvećuje privatnosti, kozmetici koja se koristi i potpunom užitku.

Posebnu priču ima i Club 1912, ekskluzivni društveni klub koji nosi ime po godini otvaranja Bristola. Zamišljen je kao mesto susreta i druženja, po uzoru na nekadašnje klubove u kojima se društveni život nije završavao izlaskom iz kancelarije. Članstvo nije rezervisano samo za hotelske goste, a uz pristup odabranim wellness i fitnes sadržajima donosi i posebne pogodnosti, pozivnice za događaje i priliku da Bristol postane deo svakodnevice, a ne samo adresa za posebne prilike.
Ipak, ono što posebno želim da naglasim jeste da ne morate biti gost hotela da biste uživali u njegovoj atmosferi.

U biblioteci možete popiti kafu, u restoranu ručati, a moja preporuka ljubiteljima slatkiša je grilijaš, svojevrsni zaštitni znak The Bristol Belgrade hotela kada je reč o poslasticama. Njegova posebnost krije se u bogatom ukusu prženih orašastih plodova i karamelizovanog šećera, čiji spoj slatkih, blago gorkih i hrskavih nota ostaje dugo u sećanju.

Zaista mislim da je šteta živeti u Beogradu, ili ga posetiti, a nikada ne zakoračiti u ovo zdanje. Postoje mesta koja ne treba upoznavati samo kroz fotografije i tuđe priče. Treba u njih ući, sesti, pogledati oko sebe i dozvoliti im da vam ispričaju nešto svoje.
Bristol je preživeo više od jednog veka, promenio mnogo lica i dočekao da ponovo zablista. Možemo svašta naučiti od jednog hotela i zaista bih volela da posetite The Bristol Belgrade hotel. Ipak, ono što ga danas čini posebnim nije samo njegova obnovljena lepota, nego iskustvo koje nosi sa sobom.
A iskustvo je, baš kao i kod ljudi, ono što godinama daje posebnu draž.
Autor teksta, Danijela Sladić